Umjetnost je središte života

Stefan Hertmans (Ghent, 1951) jedan je od najuglednijih belgijskih autora svoje generacije. Piše romane, kratke priče, drame, eseje i poeziju. Predavao je na Sveučilištu u Ghentu. Za književno stvaralaštvo osvojio je brojne nagrade. Razgovarali smo s autorom za njegova posjeta Zagrebu, gdje je na Festivalu svjetske književnosti promoviran njegov roman Slikar i rat (Oorlogen Terpentijn, 2013), koji je u kolovozu 2016. objavila nakladnička kuća Fraktura. Roman je osvojio AKO 2014. i Flamansku nagradu za književnost. Preveden je na šesnaest jezika.

Predstavili ste svoju knjigu Slikar i rat, prevedenu i objavljenu u Hrvatskoj, na Festivalu svjetske književnosti ovdje u Zagrebu. Kakvi su vaši dojmovi o Festivalu i Zagrebu?

Prvi put sam u Zagrebu, ali sam već prije boravio u Hrvatskoj. Upoznao sam mnogo ljudi, putovao sam obalom. Tri sam godine radio na ovoj knjizi i moram vam spomenuti da je njezina posljednja verzija nastala upravo u Hrvatskoj. Zagreb je lijep grad, ljudi s kojima sam bio u doticaju vrlo su predani i veliki su entuzijasti, kako moj urednik tako i svi novinari koji su me intervjuirali. Rasprava o odnosu umjetnosti i rata u kojoj sam sudjelovao na Festivalu bila je također jako dobra.

Smatrate da je zadaća književnosti da balansira između općeg i pojedinačnog. Možete li to pobliže pojasniti?

Književnost nas uči da ne govorimo uopćeno, da ne generaliziramo. Uči nas da promatramo stvari sa stajališta pojedinca. Pojedinac uvijek pripada nekom narodu, ali to ga ne definira u potpunosti. Rascjep između općeg i pojedinačnog jedna je od glavnih tema književnosti. U romanu sam pokazao kako jednostavan, skroman čovjek može postati ratni junak protiv svoje volje, odnosno kako se Prvi svjetski rat prelomio preko njega. Književnost treba pokazati kako stvari funkcioniraju unutar ljudskog bića, ali tako da individualna sudbina postane nešto univerzalno.

Pročitali ste mnogo povijesnih knjiga kako biste napisali ovaj roman. Smatrate li da se povijesni roman mora temeljiti na činjenicama više nego druge romaneskne vrste?

Tendencija je, pogotovo u flamanskoj književnosti, da se književna fikcija temelji na onome što nije fikcija. To znači da imate književnu priču koja je izmišljena, ali ona se mora uklopiti u okvir provjerenih činjenica. No povijesna priča nije potpuna. Upotpunjuje je osobna priča, moga djeda u ovom slučaju. Zato moram upotrijebiti maštu koja se zasniva na provjerenim podacima.

Vaš je djed na neki način simbol stare Europe koje više nema. U knjizi se donekle izražava nostalgija prema toj Europi. Smatrate li da je taj svijet bio više po mjeri čovjeka nego ovaj danas?

U romanu čitate o siromašnoj umjetničkoj obitelji u kojoj je bila prisutna bliskost i snažna vjera, koju ja nemam. Ja sam vjeru izgubio na fakultetu, studirajući filozofiju. Kad govorim o katoličanstvu moga djetinjstva te o katoličanstvu moga djeda, zapažam da je ono pretpostavljalo neke duboko humane kvalitete, poput tolerancije, otvorenosti, suosjećanja, koje su danas u priličnoj mjeri u krizi. No ipak, vidimo da sve te lijepe stvari nisu spriječile ljude da idu u rat. Upravo suprotno. Bili su toliko naivni da su smatrali da je ići u rat junaštvo. No poslije su doživjeli stravično otrežnjenje. Populizam prijeti ideji suosjećanja i empatije te humanističkim vrijednostima. I danas ima ljudi koji su suosjećajni, empatični i koji ne žele biti jeftini agresivni junaci, ali agresivnost ponovno raste. Tako je bilo i 1913. Agresivnost su poticali političari te su za sobom poveli narod. Nacionalistička zaslijepljenost vodi prema nedostatku empatije prema ljudima koji su od nas drukčiji. Zato je humanizam oduvijek bio pod pritiskom. No da se vratim na vaše pitanje. Je li tada bilo više bliskosti i nježnosti nego danas? Ne mislim baš da ih je bilo. Moj djed jest bio takva osoba, ali njegove osobine ne bismo smjeli prenositi na sve ljude. On je živio u vremenima kada ljudski život nije vrijedio ništa. Poginulo bi deset tisuća ljudi da se osvoji kilometar više, koji bi za koji tjedan ponovno bio izgubljen. A poginulo je deset tisuća nečijih sinova! Ponekad sam pesimističan i mislim da nas povijest ničemu ne uči. Nakon nekoliko generacija ljudi ponovno čine iste stvari. Živimo u vremenu kada, nažalost, adrenalin ponovno raste.

Umjetnost je bila tješiteljica za vašega djeda. Smatrate li da mu je ujedno bila i vrsta terapije?

Nisam na strani onih koji smatraju da je umjetnost terapija za sve. Umjetnost može otvoriti rane, otvoriti traume, može biti mračna, može pokazati zlo u čovjeku. Naravno, znamo da je Aristotel govorio o katarzi. Ako me pitate postoji li katarzična strana, moj je odgovor da. Ali to nije terapija. Razlikujte terapiju i katarzu. Mislim da je katarza bila na djelu kod moga djeda, da je umjetnost pročistila neke njegove osjećaje. To je bila slikarska umjetnost, njegov djed, njegov otac, a ja sam posljednji slikar. Ja sam zadnji kopist. Ja kopiram njega, njegove bilježnice i radim triptih, katolički oltarni triptih, a nisam katolik. Knjiga ima, dakle, tri dijela. Djed u djetinjstvu, djed u ratu i djed u zrelim godinama kada razmišlja o ljubavi. Knjiga je hommage jednostavnim ljudima, mojim precima, koji su nalazili utjehu u umjetnosti. Danas nas populistički mediji uvjeravaju da je umjetnost elitistička. Prema takvim medijskim tvrdnjama proizlazi da ljudi ne bi trebali slušati Verdija, primjerice. No moji su djed i baka slušali Verdija i štedjeli čitavu godinu kako bi otišli u operu. I tamo doživljavali katarzu. Nešto od toga imamo u današnjim holivudskim filmovima. Neki ljudi filmovima pročišćuju svoje emocije. Međutim, kada se vrate u stvarnost, pitanje je prenose li takve emocije u svoju okolinu ili to ne čine? Mislim da ne čine. Ljudi su u stanju u kinu plakati zbog psa, a zatim udariti prosjaka kada izađu iz kina. Moramo ih ponovno naučiti da se u umjetnosti radi o životu. Umjetnost nije druga stvarnost, već je ona središte života. Umjetnosti je svrha da potakne našu empatiju, otvorenost, sposobnost razumijevanja drugih.

Znam da pišete i za kazalište. O čemu govore vaše drame i jesu li izvođene u kazalištu?

Napisao sam nekoliko eksperimentalnih tekstova temeljenih na Hölderlinu, to je bila trilogija koju sam nazvao Hölderlinska trilogija. Prva je drama bila o ludilu u politici, druga je bila o matrijarhalnom aspektu tragedije, a treća o Empedoklu, koji se htio uključiti u politiku na Siciliji i postao diktator. Napisao sam nedavno još jednu dramu, Antigona u Molenbeeku, predgrađu Bruxellesa gdje su otkriveni džihadisti. Dobro poznajem taj kvart jer tu žive moji prijatelji, živim i sam blizu Molenbeeka. To je drama o muslimanskoj djevojci koja studira u Belgiji i odlazi na policiju te traži bratovo tijelo kako bi ga pokopala. Kažu joj da ne može dobiti tijelo jer je njezin brat izdajica. Trebalo bi mlade muslimane informirati o europskoj književnosti, između ostaloga i o grčkoj tragediji, te im na taj način pokazati da se tu govori o stvarima koje i njih muče i da nije sve na Zapadu loše.

U Hrvatskoj znamo malo o flamanskoj književnosti. Koje su njezine specifičnosti? Što biste nam preporučili da prevedemo i objavimo?

Živimo u multikulturnoj državi. Zajedno smo i nikada nećemo ratovati. Mi ćemo raspravljati, razgovarati, imamo nacionalističke pokrete. Flamanci se žele odvojiti, ali to nikada neće uspjeti. Ne možete raspoloviti Bruxelles. Ako se mi odvojimo, europski će simbol nestati. Zato moramo ostati zajedno. Uzmimo sasvim svakodnevnu stvar. Mlađe generacije Flamanaca ne zanima toliko francuski, nego engleski jer je to moderno. Pop-kultura, filmovi, odlazak u New York. Uče francuski u školama, ali ne u mjeri u kojoj je to činila moja generacija, pa je tako moj francuski bolji nego onaj u mlađih generacija. Na isti način postupaju i Valonci u svojim pokrajinama. Kao drugi jezik uglavnom uzimaju engleski. Ako u Bruxellesu Flamanci i Valonci ne mogu komunicirati na flamanskom ili francuskom, to čine na engleskom. Ono što biste trebali znati o Belgiji je sjajno opisano u knjizi Tuga Belgije (Thesorrow of Belgium) Huga Klausa. Hugo Klaus jedan je od naših najvećih pisaca koji je opisao povijest Drugoga svjetskog rata. Riječ je o Flamancima koji surađuju s Nijemcima jer se osjećaju potlačenima francuskom dominacijom. Mnogi su se nadali da će se osloboditi francuske nadmoći tako što će biti njemački kolaboracionisti. To je, naravno, bila pogreška. Flamanci se ne mogu udružiti s Nizozemcima jer žive u katoličkoj kulturi, a Nizozemci su većinom protestanti. Govorimo isti jezik, s različitim naglascima, ali pripadamo različitim kulturama. Valonci se ne mogu udružiti s Francuzima jer žive u drukčijoj kulturi već tristotinjak godina. Zato moramo biti zajedno. I taj fluidni identitet ljudi koji ne žele biti nacionalisti vrlo ironično doživljavaju. Sebe uglavnom nazivaju Belgijancima. Ja sam Belgijanac, a ne Flamanac, no prije svega sam ljudsko biće. Za flamansku literaturu specifični su ironija i humor. Ona relativizira. Ona nastoji prikazati istinu čovjeka pojedinca. To je važno. Preporučio bih vam knjigu Kongo Davida Van Reybroucka o groznim stvarima koje su Belgijanci tamo činili. Imamo i mi svoju povijesnu krivnju. No moramo o tome govoriti. I Englezi i Francuzi imali bi što reći o okrutnostima kolonijalizma. Mi moramo sebe ponovno definirati kao Europljane. Ali i voditi računa o tome da će budućnost biti planetarna. Krećemo prema planetarnoj zajednici. To nam i internet pokazuje. Jedini način jest ići naprijed, a ne natrag. Ne vjerujem u flamanski nacionalizam. Jer je apsurdan. Čistoća nacije jest nešto apsurdno. To je plastično, umjetno. Ljudi su se uvijek miješali međusobno. Proučavao sam srednji vijek za svoju novu knjigu. Srednji vijek bio je zbilja europski. Ljudi su se međusobno miješali i stalno družili. Populisti nas nastoje uvjeriti da moramo biti nacionalno čisti, i to u vremenu kada se moramo otvoriti prema drugim narodima.

Jeste li bili u dodiru s hrvatskom književnošću? Jeste li pročitali neko hrvatsko djelo u vama razumljivu i dostupnu prijevodu?

Ne poznajem baš hrvatsku književnost. Proučavam književnost, no uglavnom velike zapadne književnosti. Njemačku, francusku, talijansku i tako dalje. Moja je doktorska disertacija bila o Hölderlinu i kazalištu. No otvaram se i prema drugim književnostima i vrlo bih rado nešto naučio i o vašoj književnosti. Morao bih vidjeti što je prevedeno.